Svjedočim djelo pjesnika

Jedan sam od brojnih svjedoka djela i djelovanja u hrvatskoj kulturi, a posebno u književnoj i likovnoj umjetnosti, pjesnika Tonka Maroevića. Iznosim svoje svjedočenje u mozaiku tolikih Tonkovih slučajeva koji su pokazali svu raskoš i veličinu njegovih zauzetosti cjelinom i nama pojedincima s ljubavlju u umjetničkom djelovanju, pa mi je citirati J. W. Goethea: „Sigurno je da samo ljubav čini čovjeka potrebnim na tom svijetu.“

 S Tonkom sam vodio brojne razgovore o umjetnosti, često usuglašene i za mene inspirativne. Uostalom, Tonko je napisao i tri pogovora mojim objavljenim knjigama, a jednoj bijaše urednik, što je u meni sabralo zahvalnost, ali i pohvalu tako lucidnim, znalačkim i iznutra temeljno osvijetljenim prosudbama.

Tonko Maroević bio je suradnik Vijenca od obnove 1993.

 Izgubismo velikog intelektualca i erudita koji je širio duhovnost i život umjetničkih djela raznih autora i naraštaja. Njegov živ i oduševljen odnos s umjetničkim djelima izazivao je i kod nas koji smo ga slušali ili čitali oduševljenje i zanos te potrebu vidjeti ili čitati ta djela koje Tonko preporučuje.

 Nepojmljivo mi je da je Tonko zašao u nepostojanje i u totalni mrak. Zar će iza njega ostati samo njegove knjige i brojni tekstovi? Vidim ga tako izražajna u pokretu i govoru, pa mi je nezamislivo da će jedino njegovi tekstovi i pjesme biti njegovo potomstvo kao trag plodnog iskustva. Tonko je brzo shvaćao, a još brže mislio i stvarao misli, u što sam se uvjerio bezbroj puta, pa će i ovaj primjer to pokazati. Moja posljednja zbirka pjesama naslovljena je ­Ponoć, pa mi je on razglednicom iz Zadra između ostaloga napisao: „Doista je uvjerljiva tvoja kronološka putanja, koju – u tek malo manjoj mjeri – dijelim s tobom, jer sam barem u 23 sata po srednjeljudskom vremenu“. Stariji sam od Tonka deset godina, a ponoć je 24 sata, što simbolizira svršetak jednoga ljudskog života koji je slijedio i ono što je u vječnom životu.

 Pjesnik Tonko Maroević živi u svojemu djelu i djelovanju i onaj je kojega sam često susretao i vidio kako hodajući poput Giacomettijeva „čovjeka u hodu“ čita novine ili knjigu, pa sam ga stoga nazvao „Tonko peripatetik“. I neka kao nezasitan čitatelj ostane u mojim mislima i osjećajima dok živim. Iako smo se jednom složili u mišljenju da rođenjem dolazimo iz nepostojanja u postojanje i da smrću odlazimo u nepostojanje. Tonko svojim postojanjem i djelom neće postati nešto prošlo, već će biti svagda sadašnjost, kao rezultat onoga što je činio. Kako je djelovao, oblikovao i izražavao, postao je značenje i živa pokretnost duha koja će trajati poput nade u hrvatskom duhovnom biću. Hoće li se moći ispuniti praznina u predstavljanju književne i likovne umjetnosti koja je nastala smrću pjesnika i djelatnika u kulturi Tonka Maroevića? Ali i „o mrtvima kao i o živima treba prije svega govoriti istinu, to više što tzv. smrt nije uvijek točna granica života“ (Tin Ujević).